Četvrto mjesto na Kantonalnom takmičenju iz iz Bosanskog jezika i književnosti / Hrvatskog jezika i književnosti / Srpskog jezika i književnosti

Četvrto mjesto na Kantonalnom takmičenju iz iz Bosanskog jezika i književnosti / Hrvatskog jezika i književnosti / Srpskog jezika i književnosti

Učenica VII razreda, Emma Jašarspahić, osvojila je 4. mjesto na Kantonalnom takmičenju iz Bosanskog jezika i književnosti / Hrvatskog jezika i književnosti / Srpskog jezika i književnosti. Zbog specifičnosti epidemiološke situacije u ovoj školskoj godini, takmičenje je održano iz oblasti pisanja eseja i priča, a naša Emma je uspjela svojom dirljivom pričom inspirisanom djelom “Ole i Trufa” Isaka Baševisa Singera osvojiti dovoljno bodova i odlično 4. mjesto. U nastavku možete pročitati pobjedničku priču. Čestitamo Emmi i nastavnici Azri Rizvanbegović koja joj je bila podrška u pisanju.

 

Od svih naših moći, ljubav je najveća

Podno Slomljene stijene, kako su mještani sela Sarando nazivali oveće brdo pod čijim su okriljem savili svoja ognjišta, prostiralo se veliko imanje starog čiča Lokija. Uredno poredana stabla višanja, jabuka i šljiva svake su godine davale obilje plodova. No njegovu je pažnju najviše plijenilo stidljivo i nenamemetljivo trešnjino drvo.

Trešnja je od stidljivog izdanka izrasla u pravu ljepoticu čija je krošnja svake godine bivala sve raskošnija i bogatija. U rano proljeće izdanci bi se osuli po njenim granama kao mnoštvo bisera koji bi pupali danima, izmamljeni sunčevim zrakama. Kako su dani postajali topliji, iz pupoljaka bi polako i stidljivo izbijali roskasti cvjetovi. Tako okićenoj cvjetovima, po ljepoti joj nije bilo ravne. U rano jutro umila bi se mladom rosom i, potpuno nesvjesna svoje ljupkosti, lijeno bi gospođica Trešnja njihala svoje grane na laganom povjetarcu. Njenu igru posmatrao je mladi Bor udaljen od nje tek nekoliko metara. Bio je očaran njenom ljepotom. Dolazile su i zime. Gospođica Trešnja se pitala kako su Borove grane i tada zelene i netaknute. “Oprostite, susjede, znamo se iz viđenja. Ovaj… još nikad nisam vidjela drvo čije su grane i zimi zelene. Izgledate kao da Vam nimalo nije hladno. Kako je to moguće?” Bor promrmlja: “Ja sam takav od rođenja. Je li Vam hladno? Rado bih Vam pomogao.” U njegovom tonu je bilo neke topline i ona stidljivo klimnu krošnjom. Nagnuo se prema njoj što je više mogao, raširivši se kao kakav gorostas, da je zaštiti od ledenog sjeverca koji je nanosio teške pahulje. U trenutku kada je svojim gustim granama dodirnuo njenu goluždravu krošnju, Trešnji više nije bilo hladno. Naravno, ne samo zbog zaklona, već zbog osjećaja topline koji je kolao njenim žilama.

Prolazile su godine. “Volim te iz dubine svojih godova!”, uzviknuo bi Bor. A njeni bi cvjetovi porumenjeli.” Ljeti je štitio od pretjerane vrućine, ali puno više se brinuo zbog njene krhkosti svake zime.

Jačale su njegove grane iz godine u godinu, pružajući voljenoj Trešnji sve bolji zaklon. Međutim, te zime strašni sjeverac se nije smirivao. Ledio je čak i sokove u Borovim iglicama. Bor je gledao voljenu Trešnju kako se skuplja pod naletima oluje. U jednom trenutku razabrao je njene riječi koje su od slabosti zvučale gotovo kao šapat: ”Bore, tako mi je hladno… Osjećam da više nemam snage da se borim.” Bor je uznemireno zagrmio: “Trešnjo, molim te, izdrži još malo… Ništa ti se ne može dogoditi dok sam ja tu.” Pružio je svoje korijenje prema njenom, probijajući se kroz smrznute slojeve zemlje, pokušavajući ubrizgati svoju krv kako bi je održao u životu. Stigavši do nje, osjetio je da je su njeni sokovi prestali da teku. Tiho je prošaputala: ”Naša ljubav nas čini vječnima…” Svi izdanci bili su zaleđeni, osim jednog, koji se otrgnuo i, poput suze, pao na zemlju. Trešnje više nije bilo. Opustio je svoje grane, osjetivši da se krv ledi u njegovim žilama. Više nije imao razlog da živi. Kora je počela pucati, puštajući smolu da se slijeva niz grane u zemlju.

Tog jutra čiča Loki je zatekao strašan prizor. Njegova miljenica je izvirivala ispod gomile snijega i leda, zapetljana u borovini, iz čijeg je raspuknutog debla tužno kapala ljepljiva smola. Snužden se vratio prema kući, uzeo sjekiru i plačući posjekao dva drveta. Prošla su otad tri proljeća. Čiča Loki je jednog ranog proljetnog jutra ugledao neobičan izdanak. “Opet korov”, pomislio je i pripremio lopaticu da ga iščupa. Kada se približio, ugledao je neobično drvce. Mlado deblo bilo je isprepleteno, kao da su se borova i trešnjina kora omotale jedna oko druge. Spirala se na sredini razdvajala, šireći se u dva pravca, da bi se na vrhu ponovo spojila, u obliku srca. Iz sredine je nikla mala, neobično čupava krošnjica. Grančice su bile tanke, a lišće veoma neobično. Podsjećalo je na borove iglice, a kad ih je nježno razmaknuo rukom, ugledao je poznati, stidljivi roskasti cvijet.

Kontakt

Osnovna škola “Čengić-Vila 1” Sarajevo
Dr. Fetaha Bećirbegovića br. 2
71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Tel: 00387 33 678-220, 677-872, 678-285 (biblioteka)
Fax: 00387 33 678-220